Ukrajinka Olena već četiri meseca živi u Centru za azil u Vranju: "Osećam vašu toplu dušu, naši narodi slični po jeziku, karakteru i mentalitetu"

Olena Mojsilovič je izbeglica iz Ukrajine koja trenutno boravi u Centru za azil u Vranju, sa ćerkom, psom i mačkom. U Vranju je, sa svojom porodicom, prihvaćena srdačno i dobronamerno, nije imala nikakvih problema a u glasu joj se primećuje zahvalnost što su nju, i sve ljude pobegle od rata (njih, trenutno, 79), u ovom gradu prihvatili kao svoje.

U Vranju je od 11. marta, već četvrti mesec, a stigla je iz Donjecka.

"Lepo se osećamo ovde, priroda je lepa. Ljudi nam sa oduševljenjem pomažu kako god mogu. Nemam problema, ništa loše nam se nije desilo. Ljudi su dobri ovde i svuda gde smo bili u Srbiji", priča Olena za portal Koalicija za transparentnost juga Srbije (KTJS).

U Srbiju i Vranje stigla je preko Poljske i Mađarske, i, kaže, to je jedini put, drugačije se ne može.

"Nigde nismo imali problema, prihvatili su nas dobro i u Poljskoj i Mađarskoj, pomogli nam za sve što nam je bilo potrebno. Ovde sam sa ćerkom (23), psom i mačkom, pomogli su čak i našim ljubimcima. Svima puno hvala, svi smo zadovoljni", izražava zahvalnost za tretman koji su ona i njeni sunarodnici dobili u našoj zemlji.

Onda je Olena konkretnije objasnila šta je to čime su je u Vranju lepo prihvatili i šta joj – osim otadžbine, familije i prijatelja sa kojima može kontaktirati posredstvom interneta – možda, nedostaje.

"Dali su nam sobu sa toaletom, dobri su uslovi. Ima hrane, ljudi koji ovde rade se trude da nam spremaju neka jela koja su slična našim u Ukrajini. Svi su ljubazni i nama na usluzi. Zadovoljni smo uslovima i ljudima koji ovde rade i pomažu nam. Osećam njihovu toplu dušu, brinu su o nama", priča naša sagovornica.

Ta razumevanje možda, smatra Olena, ima i istorijsku pozadinu, premda je, baš kao što je sad Ukrajina, i Srbija, godinama unazad, bila trusno područje, okovana ratnim razaranjima.

"Razumeju nas ljudi jer je i u Srbiji bio rat. Sada je u Ukrajini, a vaša zemlja nas je prihvatila toplo, kao svoje. I po karakteru, mentalitetu i jeziku su naša dva naroda bliska", dodaje Olena.

Kaže da u Centru nema osoba sa poteškoćama u razvoju ili bilo kojim invaliditetom, što su za KTJS potvrdili i iz Komesarijata za izbeglice i migracije (KIRS).

"Nema takvih ljudi ovde, samo dece u kolicima, ali u dečjim, ne invalidskim", ističe Olena.

Volela bi da radi, kao i njena ćerka, ali je potrebno "srediti dokumenta, poput lične karte i slično".

"Nadamo se i ćerka i ja da ćemo skoro početi sa radom. Ćerka mi je polu-Srpkinja, meni je bivši muž Srbin, iz Užica. Razveli smo se. Upoznali smo se u Moskvi. Ja sam radila u srpskoj firmi u Moskvi davno. I živeli smo u Ukrajini osam godina. Nismo živeli u Srbiji, ovde smo došli prvi put 2018. kako bi ćerka videla oca, jer se nisu videli dugo. Bio je bolestan, ležao u bolnici, pa je došla da ga obiđe. Ima probleme sa zdravljem, psihička rastrojstva", objašnjava Olena.

Iz KIRS-a za KTJS potvrđuju da nema dece, ali ni odraslih, sa invaliditetom.

"Trenutno je 79 izbeglica iz Ukrajine u Prihvatnom centru u Vranju. Imamo 21 dete, od kojih 13 dece ide u školu – 11 u osnovnu, dvoje u srednju. Nemamo decu sa poteškoćama u razvoju ili bilo kakvim oblikom invaliditeta, hvala Bogu. Stariji ljudi, sa druge strane, imaju srčane i probleme sa pritiskom. Svi oni imaju redovne kontrole i uzimaju terapije", kaže Slobodan Savović, doordinator KIRS-a za jug Srbije.

 

 Paunović iz KIRS: "U početku bilo i plakanja, sada smo svi kao porodica"

 

Marija Paunović iz Komesarijata za KTJS naglašava da su svi ljudi koji borave u Centru, i volonteri, zaposleni i njegovi korisnici, "jedna velika porodica".

 

"Ovde svi živimo kao jedna velika porodica, kao živ organizam. Higijena je na najvišem nivou. Deca su uključena u obrazovni sistem, sva su redovno išla u školu, i osnovci i srednjoškolci. I družimo se, popijemo kafu, svako može da nam se obrati koji god problem da ima, opuštena je atmosfera. Imamo doktorku Juliju u Centru, za sve specijalističke proglede vozimo ih u Dom zdravlja ili Opštu bolnicu. Svi su oni u početku uplašeni ili pod stresom, ima i plakanja, ali mi imamo pristup zahvaljujući kojem se oni brzo opuste i uklope u ovu sredinu", pojašnjava Paunović.